Srdjan Milic
Vrijeme je za pravdui

Tri tačke Programa za bolju Crnu Goru:
1. da zaposlimo ljude, da oživimo privredu, da povećamo plate i penzije;
2. da raščistimo s korupcijom i kriminalom, sa siromaštvom i strahom od vlasti;
3. da živimo dobro, da se družimo sa svijetom, da gradimo mir, stabilnost i napredak.

Da dignemo glavu, da se pogledamo u oči i da
kažemo: VRIJEME JE ZA PRAVDU.

 
 

Slobodni ljudi

 

Biografija

 

        

 

 

Kažu da je život čudo koje se stalno ruši i osipa ali ipak stoji čvrsto kao na Drini ćuprija. Ako se to može uzeti kao olakšavajuća okolnost, priznajem da često (ponekad i pretjerano) citiram, ali poštujući misao mog prijatelja, prof.dr Dragana Koprivice, o tome da je »svijet toliko star da je teško progovoriti nešto novo«, zadržavam pravo na svoj manir.

U pripremi za ovaj osvrt pročitao sam više sličnih biografija ljudi, koji su bili spremni da svoju intimu podijele sa korisnicima interneta iz različitih razloga. I evo, u ovom kontekstu, moje prvo priznanje – nijedna od tih biografija nije mi se činila dovoljno iskrenom. Mislim da je život teško ispričati, još teže opisati, ali ga je, ipak, najteže doživjeti na objektivan i iskren način.

Pa, da počnemo. Rođen sam u Baru 17. 09. 1965. a moj znak u horoskopu je Djevica. U Dubrovniku sam studirao i diplomirao na Fakultetu za turizam i spoljnu trgovinu; do 1990. tečno govorio tri jezika – engleski, njemački i italijanski, da bih danas ta znanja, osim engleskog jezika, sveo na puko razumijevanje sagovornika.

I ova činjenica bila je jedan od direktnih razloga zbog čega sam se počeo baviti politikom. Borim se, i boriću se da ovaj naš prostor, jedinstven po ljepoti, ne ponovi grešku da čitav niz generacija zadrži kao taoce politike, kojoj progres svih građana nikada nije bio cilj. Mi se, dakle, posle 17 godina vraćamo na standarde, koje su naši roditelji već imali u velikoj Jugoslaviji.

Prvih devet godina života proveo sam na Virpazaru, nakon čega se moja porodica preselila za Budvu, gdje i sada živim.

Inače, korijeni nam sežu do Bjelica, odnosno, prije toga negdje posle Kosovskog boja. Govori se da smo potomci Pavla Orovića. U 18. vijeku tri brata Milića dolaze u Crmnicu, gdje dvojica i ostaju, a treći odlazi za Lapčiće (selo iznad Budve).

Moja majka rođena je u kući Đura Tomanovog Zeca, i za nju sam bio posebno vezan...

(Ovdje sam napravio višednevnu pauzu u radu na svojoj biografiji, iz razloga poznatih mojim prijateljima.)

Oženio sam se 1994. Ljiljom Antović (korijeni porodice njenog oca su iz Bjelopavlića, da bi se kasnije ta porodica naselila u grbaljskom selu Krimovice).

(U nedostatku bilo kakvog drugog argumenta, moji politički suparnici, koristeći se neistinama, dovode u vezu moju tazbinu sa Svetom Marovićem, idući čak toliko daleko da me proglašavaju njegovim zetom).

U mom slučaju potvrđuje se pravilo da iza svakog javno eksponiranog muškarca stoji žena. Mislim da ona najviše i trpi zbog mog bavljenja politikom, preuzimajući na sebe sve poslove oko podizanja i vaspitanja djece. A djeca su smisao mog života – Igor (rođen 27. 06. 1994.), Aleksandra (06. 01. 1996.) i Maja (23. 01. 1997.). Obično, hrabreći sebe, kažem da imam, za sada, troje djece. Moja je iskrena poruka svim mladim bračnim parovima da ljubav pobjeđuje, i da naša savremena porodica treba da ima što više djece.

Kao i svaki roditelj, bojim se da neću biti u mogućnosti da pružim svojoj djeci sve ono što su moji roditelji uradili za mene i mog brata. Naše djetinjstvo bilo je bezbrižno. Živjeli smo u zemlji, koja je obezbjeđivala osjećaj da si poštovan i siguran. Bili smo svjesni da taj divni san neće trajati dovijeka, ali istovremeno nijesmo u punoj mjeri poimali sva upozorenja kako se ružne stvari iz okruženja mogu početi dešavati i kod nas. Zemlja koja je imala takve sportiste, naučnike, muzičare i druge istaknute pojedince, jednostavno je davala mogućnost izbora. Bili smo više nego ikada dio svijeta, odnosno, akteri u kreiranju tog svijeta. A sada smo samo taoci politike, čiji protagonisti sa nepodnošljivom lakoćom za svoje promašaje optužuju druge.

Koliko je samo divnih riječi progovoreno o zajedništvu, poštovanju, teritorijalnoj cjelovitosti i suverenitetu?! Kako smo se zaklinjali da ćemo nastaviti istim putem?! I, na kraju, sve smo to zaboravili, i pogazili. Danas moramo biti makar toliko odgovorni da se ne zavaravamo, i da nikoga ne potcjenjujemo.

Kažu da je politika vještina mogućeg. Ja, naprotiv, smatram da je došlo vrijeme da dokažemo da je život važniji od politike, i da nema tog razloga zbog kojeg se ne bismo počeli ponašati kao ljudi, koji imaju zajednički cilj i posvećenost da ga u potpunosti ostvarimo. Hoću da vjerujem da u Crnoj Gori nema ljudi, kojima progres cjelokupnog društva nije pitanje prioriteta.